Živimo dulje nego ikada, znamo gotovo sve o tome kako bismo trebale čuvati tijelo i nikada nismo imale toliko savjeta o zdravom starenju. Ne pušiti. Manje alkohola. Dobro jesti. Vježbati. Hodati. Spavati. Održavati mišiće i mozak aktivnima.
Ali puno manje pričamo o tome kako psihički dobro živjeti drugu polovicu života?
Upravo se time bavi britanski klinički psiholog, psihoterapeut i pisac Frank Tallis u knjizi Wise: Finding Purpose, Meaning and Wisdom Beyond the Midpoint of Life. U razgovoru za The Guardian govori o nečemu što će mnogima nakon 40. ili 50. zvučati poznato: u jednom trenutku život koji smo godinama gradili više ne funkcionira na potpuno isti način.
Kada ciljevi više nisu isti
Prva polovica odraslog života uglavnom je okrenuta prema van. Školovanje, posao, partnerstvo, djeca, dom, novac, status, dokazivanje, planovi. A onda se nešto promijeni.
Neki su ciljevi ostvareni, neki nisu i možda nikada neće biti. Djeca odrastaju. Roditelji stare ili umiru. Tijelo se mijenja. Vrijeme odjednom prestaje izgledati beskonačno.
Tallis upravo taj trenutak vidi kao važnu psihološku prekretnicu. Problem nastaje ako se i dalje pokušavamo ponašati kao da se ništa nije promijenilo. Njegova je poruka jednostavna: prilagodbe se moraju napraviti. Držimo li se načina života i slike o sebi koji više ne odgovaraju našoj stvarnosti, postajemo sve nezadovoljniji.
Prihvatiti godine nije isto što i predati se
Živimo u kulturi koja starenje često predstavlja kao problem koji treba riješiti. Trebamo izgledati mlađe, osjećati se mlađe, raditi kao prije, imati istu energiju i gotovo demonstrativno dokazivati da su godine samo broj.
Ali godine nisu samo broj.
One donose promjene, gubitke i ograničenja, ali mogu donijeti i nešto što mlađa verzija nas nije imala: bolju sposobnost razlikovanja važnog od nevažnog.
Tallis smatra da prihvaćanje činjenice da starimo nije poraz, nego početak zdravog razvoja. Umjesto borbe sa stvarnošću, možemo početi graditi život koji odgovara osobi kakva smo danas.
Možda ne moramo odmah „riješiti“ svaki problem
Posebno je zanimljiva Tallisova ideja o nemiru koji se često pojavljuje u srednjim godinama. On ne smatra da svaku nelagodu treba odmah ukloniti.
Ponekad osjećaj da nam nešto nedostaje, da više ne želimo živjeti na isti način ili da nas stvari koje su nas nekada ispunjavale više ne zadovoljavaju nije problem koji treba što prije popraviti. Možda je to samo informacija.
Tallis predlaže da takvim osjećajima damo prostor. Da zastanemo dovoljno dugo kako bismo vidjeli što nam zapravo govore. Upravo je povezivanje vanjskog života s unutarnjim potrebama za njega jedan od najvažnijih zadataka druge polovice života.
Tu dolazimo do paradoksa modernog života.
Nekada smo tijekom dana imali prazne trenutke. Čekali smo autobus. Gledali kroz prozor. Hodali bez slušalica. Sjedili nekoliko minuta ne radeći ništa.
Danas posežemo za mobitelom čim se pojavi trideset sekundi praznine.
Tallis upozorava da tako nestaje vrijeme u kojem jednostavno obrađujemo vlastiti život. Ako tijekom dana nema prostora za misli, emocije i sanjarenje, ono što nismo obradili može nas dočekati navečer — upravo kada pokušavamo zaspati.
Zato jedna od korisnijih stvari koje možemo napraviti za sebe nakon sredine života nije još jedna aplikacija, rutina ili lista zadataka. Možda nam treba malo više praznog prostora.
Što smo putem ostavili?
Tallis se oslanja i na Carla Junga i njegov pojam individuacije – procesa u kojem čovjek postupno postaje cjelovitiji i povezuje dijelove sebe koje je tijekom života zanemarivao.
Prevedeno na svakodnevni život, pitanje bi moglo glasiti: Što sam godinama ostavljala po strani jer za to nije bilo vremena?
Možda ste nekada željeli slikati. Učiti jezik. Pisati. Putovati sami. Plesati. Raditi nešto potpuno drukčije. Volontirati. Studirati nešto što vas je uvijek zanimalo. Takve želje nisu hir ili pokušaj povratka mladosti.
Mogu biti povratak dijelu sebe za koji tijekom godina rada, podizanja djece i ispunjavanja obveza jednostavno nije bilo dovoljno prostora. Tallis je, primjerice, godinama želio pisati fikciju; počeo je pisati dok je još radio kao terapeut, a kasnije se tome potpuno posvetio.
Druga polovica života ne mora biti manja
Možda je jedna od najvećih pogrešaka ideja da postoji samo jedan dobar životni smjer: naprijed, više, brže. U jednom trenutku „više“ nije ono što nam treba.
Možda želimo manje obveza, a više vremena. Manje odnosa koji nas iscrpljuju, a više onih u kojima možemo biti svoji. Manje dokazivanja, više znatiželje. Manje buke, više prostora.
I možda se ne trebamo očajnički truditi ostati osoba koja smo bile sa 30 ili 40. Jer smisao druge polovice života nije ponoviti prvu, nego otkriti što želimo napraviti s onim što je pred nama.
Ratka Mihaljević
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
