Poznata zagrebačka poduzetnica i poslovna savjetnica Kristina Ercegović (50) nedavno je izdala novu knjigu naslova “Ne moram pitati muža”. Za naš portal govorila je o tomu što se krije iza ovog intrigantnog naziva knjige te kako svaka žena, bez obzira na primanja, može pronaći svoj put do financijske neovisnosti. Otkrila nam je i na koji način je promijenila odnos prema sebi tijekom perimenopauze, uz poruku da poslodavci trebaju početi gledati na menopauzu na drukčiji način, uz više razumijevanja i educiranosti.

“Ne moram pitati muža” naslov je koji će kod nekih podijeliti stavove. Što vas je potaknulo da napišete ovu knjigu, i što biste voljeli da žena nakon čitanja promijeni u svojem životu?
Naslov “Ne moram pitati muža” namjerno je provokativan, potaknut stvarnim poslovnim događajem. Ne radi se o tome da ne trebamo partnere, da sve moramo same ili da je zajedništvo nešto čega se trebamo odreći. Upravo suprotno. Vjerujem da je zdrav odnos onaj u kojem smo zajedno zato što to želimo, a ne zato što nemamo drugog izbora. ŽENA S NOVCEM, ŽENA JE S (VEĆOM) SLOBODOM IZBORA. To je glavna poruka knjige. Voljela bih da žena nakon čitanja ne osjeti krivnju zbog odluka koje je donosila, nego želju da počne donositi nove. Da se zapita zna li koliko novca ima, što posjeduje, kakva joj je mirovina, može li samostalno podmiriti svoje potrebe i, najvažnije, ima li slobodu izbora. Ne mora sutra promijeniti cijeli život. Dovoljno je da napravi prvi korak prema većoj samostalnosti. Jer financijska neovisnost nije luksuz, nego važan dio osobne sigurnosti i dostojanstva.
Gdje završava zdrav partnerski dogovor o novcu, a počinje traženje dopuštenja? Kako prepoznati financijsku ovisnost i u naizgled skladnom braku, u kojem žena ne oskudijeva, ali nema stvarnu slobodu odlučivanja?
Zdrav dogovor postoji kada partneri razgovaraju, uvažavaju se i zajednički odlučuju o onome što se tiče obitelji. Traženje dopuštenja počinje onda kada jedna osoba mora opravdavati svaki svoj trošak, kada se boji partnerove reakcije ili kada nema pravo raspolagati novcem bez njegova odobrenja. Financijska ovisnost nije uvijek vidljiva. Žena može živjeti u lijepom domu, imati automobil, putovati i ne oskudijevati ni u čemu, a da pritom nema vlastiti račun, ne zna stvarno stanje obiteljskih financija, nema pristup informacijama o imovini ili ne može samostalno donijeti odluku o većem trošku. Izvana sve može izgledati skladno, a iznutra postoji osjećaj da za vlastiti život mora dobiti nečiji pristanak.
Mislim da je važno razumjeti da nije problem u tome tko u obitelji više zarađuje ili tko se bolje razumije u financije. Problem nastaje kada novac postane sredstvo moći i kontrole. Ljubav ne bi trebala zahtijevati odricanje od vlastite sposobnosti odlučivanja. Partnerstvo znači da imamo pravo razgovarati i dogovarati se, ali i da ne gubimo vlastiti identitet, sigurnost i autonomiju. Zato bih svakoj ženi postavila jedno jednostavno pitanje: kada bi se okolnosti sutra promijenile, biste li znale gdje ste financijski i biste li mogle samostalno odlučivati o svojem životu? Odgovor na to pitanje može nam mnogo toga otkriti.
Je li vlastita plaća dovoljna da žena bude financijski neovisna? Što još mora znati i imati pod svojom kontrolom da bi se osjećala sigurno, osobito ako je godinama financijske odluke prepuštala partneru?
Vlastita plaća važan je početak, ali nije isto što i financijska neovisnost. Možemo zarađivati, a da pritom ne znamo upravljati novcem, nemamo ušteđevinu, ne poznajemo svoju imovinsku situaciju ili ne razumijemo kakve nas financijske obveze čekaju u budućnosti. Financijska sigurnost počinje znanjem. Žena treba znati koliko zarađuje, koliko troši, ima li dugove, što posjeduje, kakve su joj obveze i na kakva primanja može računati u budućnosti. Važno je da ima pristup vlastitom novcu, bankovnim računima i relevantnim financijskim dokumentima, da razumije zajedničku imovinu i da se informira o svojim pravima. Ako je godinama sve prepuštala partneru, ne mora preko noći postati stručnjakinja za financije. Može početi polako.
Najvažnije je da ne vjeruje kako je novac nešto previše komplicirano za nju ili da je sasvim u redu ne znati ništa o vlastitim financijama. To su znanja koja se uče. A osjećaj sigurnosti raste svaki put kada nešto što nam je prije bilo nepoznato postane razumljivo, i kada shvatimo da možemo donositi informirane odluke.
Žena može godinama ulagati u obitelj, odgoj djece i tuđu karijeru, a onda u pedesetima shvatiti da nema vlastitu ušteđevinu. Odakle krenuti ako su primanja mala i nema mnogo prostora za štednju? Koji bi bio prvi izvediv korak?

Prvo bih joj rekla: nemojte se kažnjavati zbog prošlosti. Godine koje ste uložili u obitelj nisu bile izgubljene, a neplaćeni rad koji ste obavljali imao je stvarnu vrijednost, čak i ako nije bio vidljiv na vašem bankovnom računu. No sada je vrijeme da dio svoje pažnje usmjerite i na sebe. Kada su primanja mala, savjeti o štednji ponekad zvuče gotovo uvredljivo jer ne možete uštedjeti novac koji vam nakon osnovnih troškova jednostavno ne ostaje. Zato ne mislim da svaka žena mora odmah odvajati deset ili dvadeset posto prihoda. Prvi korak je pogledati vlastitu financijsku situaciju bez uljepšavanja i bez srama. Preporučila bih da tijekom jednog mjeseca zabilježi sve prihode i troškove. Ne zato da bi sebe kritizirala, nego da bi vidjela gdje se nalazi. Zatim može odrediti mali, realan iznos koji će, ako joj okolnosti dopuštaju, redovito odvajati na račun ili štednju kojoj ima samostalan pristup. Iznos je manje važan od početka navike, iako treba biti iskren: kada prihodi ne pokrivaju ni osnovne potrebe, problem nije u nedostatku discipline, nego u nedostatku novca.
Drugi korak može biti ulaganje u vlastitu sposobnost zarade: učenje nove vještine, dodatni posao, pregovaranje o plaći ili pronalaženje načina da se postojeće iskustvo bolje naplati. I ne smijemo zaboraviti informirati se o mirovinskim pravima i vlastitoj imovinskoj situaciji. Nikada nije kasno početi graditi vlastitu sigurnost. Možda ne možemo nadoknaditi sve što nismo napravile ranije, ali možemo prestati odgađati ono što možemo učiniti danas.
Koliko nas koštaju uvjerenja da je nepristojno razgovarati o novcu, da nije lijepo tražiti više, ili da je sebično potrošiti na sebe? S kojim ste se od tih uvjerenja vi osobno najteže razračunali?
Ta nas uvjerenja mogu koštati puno više nego što mislimo. Mogu nas koštati niže plaće, neplaćenog rada, propuštenih prilika, nedostatka ušteđevine i godina u kojima se osjećamo dužnima svima osim sebi. Mnoge su žene odrastale uz poruke da nije pristojno govoriti o novcu, da ne treba biti pohlepan, da se treba zadovoljiti onime što imaš i da je briga o obitelji važnija od osobnih ambicija. Tako naučimo biti odgovorne, vrijedne i skromne, ali ponekad ne naučimo prepoznati razliku između skromnosti i odricanja od vlastite vrijednosti. Posebno je zanimljivo koliko se lako osjećamo krivima kada novac trošimo na sebe, a koliko nam je normalno trošiti vrijeme, energiju i novac na sve druge. Kao da vlastite potrebe uvijek moraju doći na red tek kada su svi drugi zadovoljni.
Ako govorim o osobnom iskustvu, mislim da se s takvim uvjerenjima ne razračunavamo jednom zauvijek. To je proces u kojem postupno učimo da tražiti poštenu naknadu za svoj rad nije pohlepa, da razgovarati o novcu nije nepristojno i da ulagati u sebe nije sebično. Danas mi se čini da je jedno od najvažnijih pitanja koje si žena može postaviti: zašto mi je lakše opravdavati ono što trebam drugima nego ono što trebam sebi? Kada počnemo iskreno odgovarati na to pitanje, mijenja se i naš odnos prema novcu.
U srednjoj životnoj dobi pitanje “što ja želim” može postati važnije od pitanja “što se od mene očekuje”. Je li se i vama promijenilo značenje uspjeha, koliko želite raditi, zarađivati i koliko vremena želite zadržati za sebe?

Mislim da u određenom trenutku života mnoge žene počnu drukčije gledati na uspjeh. Dok smo mlađe, često želimo dokazati da možemo sve: graditi karijeru, brinuti o obitelji, biti dobre partnerice, majke, prijateljice i pritom ne pokazivati koliko nas sve to ponekad iscrpljuje. Uspjeh mjerimo onime što smo postigle i onime što drugi mogu vidjeti. S vremenom postaje važnije kako se osjećamo u životu koji smo izgradile. Želimo li doista sve ono za čime smo godinama trčale? Koliko nam vrijedi dodatna zarada ako za nju plaćamo svojim zdravljem, mirom i vremenom? Što nam znači uspjeh ako više nemamo prostora za sebe?
Za mene je uspjeh – kvaliteta života i sloboda da mogu birati. To ne znači da više ne želim raditi, stvarati ili zarađivati. Znači da želim svjesnije odlučivati o tome čemu dajem svoje vrijeme i energiju. Financijska sigurnost u tome ima veliku ulogu jer nam omogućuje da ne moramo svaku odluku donositi iz straha. Mislim da srednja životna dob može biti prilika da prestanemo živjeti isključivo prema tuđim očekivanjima. Ne moramo se odreći svojih ambicija, ali imamo pravo promijeniti ih. Imamo pravo željeti manje stresa, više vremena, drukčiji ritam i život u kojem ne moramo stalno dokazivati da vrijedimo. Život u kojem je manje više, a sporije brže. Život u kojem smo prisutniji i kojeg više živimo.
Kakvo je vaše iskustvo s perimenopauzom ili menopauzom? Je li to razdoblje utjecalo na vaš odnos prema poslu, vlastitom tijelu ili očekivanju da uvijek morate biti jednako produktivni?
Sada sam dobro. Prije par godina, dvije i pol godine nisam spavala, i jedno četiri mjeseca nisam mogla ništa raditi, a liječnica mi nije dala bolovanje da ne zlorabim sustav. Da nisam sam svoj gazda dobila bih ga vjerujem. Potrošila sam nekoliko tisuća eura i obišla razne liječnike da bih slušala – gospođo, sve vam je to u glavi, uzmite si normabel. I na kraju sam se sama “posložila”.
Ono što smatram posebno važnim jest činjenica da smo navikle očekivati od sebe istu razinu produktivnosti bez obzira na okolnosti. Međutim, tijelo se ima pravo promijeniti reći nam ne, i reći da nećemo dalje istim tempom i da usporavanje nije znak slabosti nego mudrosti. Mislim da nas ovo životno razdoblje može potaknuti da drukčije postavimo prioritete. Da više slušamo svoje tijelo, da ne mjerimo vlastitu vrijednost isključivo produktivnošću i da si dopustimo promijeniti ritam kada nam je to potrebno. Ne moramo se stalno vraćati na verziju sebe kakve smo bile prije deset ili dvadeset godina. Smijemo postati drukčije.
Dugo ste u svijetu poduzetništva, i znamo da Hrvatska kao država, a tako ni poslodavci, nema smjernice o menopauzalnom zdravlju koje bi ženama olakšale tu tranziciju na radnom mjestu. Kako gledate na to?
Mislim da je to tema o kojoj trebamo početi razgovarati ozbiljnije i odgovornije. Žene čine velik dio radne snage, imaju iskustvo, znanje i profesionalne kompetencije, a upravo u srednjoj životnoj dobi često nose i velik dio obiteljskih obveza. I onda se od njih očekuje da sve to nastave nositi bez ikakve promjene, bez obzira na ono kroz što prolaze. Menopauza nije privatni neuspjeh žene niti problem koji bi trebala sama tiho riješiti. Ona je dio života i zato zaslužuje mjesto u razgovorima o zdravlju na radnom mjestu, ravnopravnosti i održivim radnim uvjetima.
Ne mislim da svaka žena treba posebne povlastice niti da menopauza znači smanjenu sposobnost za rad. Mislim da trebamo imati radna okruženja koja razumiju da ljudi prolaze kroz različite životne faze i da je moguće podržati zaposlenice bez stigmatiziranja i bez pretpostavke da su manje sposobne. To može uključivati edukaciju menadžera i zaposlenika, otvorenu komunikaciju, pristup zdravstvenim informacijama te razumna prilagođavanja kada su potrebna, primjerice fleksibilnije radno vrijeme ili bolji uvjeti za odmor i koncentraciju.
Kao poduzetnica, vjerujem da održivo poslovanje ne bi smjelo počivati na ideji da ljudi moraju zanemariti vlastite potrebe kako bi bili produktivni. Poslodavci koji žele zadržati iskusne i kvalitetne zaposlenice trebali bi razumjeti da podrška nije slabost sustava, nego ulaganje u ljude. Važno je i da se žene ne osjećaju kao da moraju birati između toga da budu iskrene o svojim potrebama i toga da budu doživljene kao profesionalne. O toj tranziciji trebamo moći razgovarati normalno, stručno i bez srama.
Financijska sigurnost ženi može dati prostor da uspori kada joj je to potrebno, a baš su godine menopauzalne tranzicije vrijeme kada treba usporiti, okrenuti se sebi. Jeste li se vi našli u situaciji da morate birati između prihoda i vlastite dobrobiti te što vas je to naučilo o granicama i cijeni uspjeha?

Mislim da je ovo jedno od najvažnijih pitanja za žene koje su navikle biti odgovorne, pouzdane i uvijek dostupne. Često smo toliko usredotočene na ono što moramo napraviti da prestanemo primjećivati koliko nas to košta. Nastavljamo raditi jer imamo obveze, jer drugi računaju na nas i jer nam se čini da si ne možemo priuštiti stati. Upravo zato financijska sigurnost nije samo pitanje iznosa na računu. Ona je i mogućnost da kažemo ne, da odbijemo posao koji nam ne odgovara, da uzmemo predah ili da promijenimo smjer bez osjećaja da će se zbog toga sve urušiti.
Mi smo sami sebi najveća imovina. Doslovce. I najpametnije je ulagati u sebe i svoje znanje i zdravlje. Ono što smatram važnim jest da ne romantiziramo iscrpljenost. Nije svaka žrtva dokaz predanosti i nije svaki uspjeh vrijedan cijene koju za njega plaćamo. Ponekad je najodgovornija odluka ona koja kratkoročno donosi manje novca, ali dugoročno čuva naše zdravlje, odnose i sposobnost da nastavimo stvarati. Ja uvijek kažem da trebamo paziti da cijena uspjeha ne bude prevelika.
Naravno, nije svaka žena u mogućnosti jednostavno usporiti. Upravo zato trebamo graditi financijsku sigurnost dok možemo, a ne tek kada nam postane nužna. Ušteđevina, više izvora prihoda, znanje i mogućnost samostalnog odlučivanja daju nam prostor da život ne moramo voditi isključivo iz straha. Za mene je važna spoznaja da uspjeh nema smisla ako u njemu izgubimo sebe. Želim da žene znaju da imaju pravo promijeniti svoje prioritete i da njihova vrijednost nije određena time koliko mogu izdržati.
Što biste rekli čitateljici koja misli: “Sad je prekasno da mijenjam posao, učim o novcu ili počnem stvarati nešto svoje”? Koje konkretne poteze može napraviti u kratkom vremenu da bi imala više sigurnosti i slobode izbora?
Rekla bih joj da nije prekasno, ali da ne mora ni napraviti revoluciju u vlastitom životu. Ponekad nas upravo pomisao da moramo sve promijeniti sprječava da napravimo bilo što. Godine koje imamo iza sebe nisu samo godine koje su prošle. One su i iskustvo, znanje, kontakti, vještine i sposobnost da bolje prepoznamo što nam odgovara, a što više ne želimo. Ako želi više financijske sigurnosti, predložila bih joj nekoliko konkretnih koraka.
Prvo, neka napravi osobnu financijsku inventuru. Neka zapiše prihode, troškove, dugove, ušteđevinu, imovinu i obveze. Neka sazna na što može računati i što joj nedostaje. Jasna slika prvi je korak prema promjeni. Drugo, neka osigura pristup vlastitim financijama i važnim dokumentima. Ako je dosad partner vodio sve financijske poslove, neka počne sudjelovati u razgovorima i upoznavati se sa stvarnim stanjem. Neznanje nije sigurnost, čak ni kada imamo povjerenja u osobu s kojom živimo. Treće, neka odredi jedan mali financijski cilj za sljedećih trideset dana. To može biti početak štednje, smanjenje jednog troška koji joj ne donosi vrijednost, razgovor o plaći ili izrada plana za otplatu duga. Cilj treba biti realan i prilagođen njezinim mogućnostima. Četvrto, neka razmisli o vlastitoj sposobnosti zarade. Što zna raditi? U čemu je dobra? Koje iskustvo može pretvoriti u dodatni prihod ili novi posao? Možda joj ne treba potpuno nova karijera, nego drukčiji način da naplati ono što već zna. I peto, neka prestane čekati da se osjeti potpuno spremnom. Sigurnost ne dolazi uvijek prije prvog koraka. Često se gradi upravo kroz male odluke kojima dokazujemo sebi da možemo preuzeti kontrolu.
Voljela bih da svaka žena zapamti da ne mora imati savršen plan za sljedećih dvadeset godina kako bi danas napravila nešto dobro za sebe. Dovoljno je da počne postavljati prava pitanja i poduzimati male, konkretne korake. Jer “Ne moram pitati muža” nije poziv na sukob s partnerom. To je poziv na odnos u kojem žena ne mora tražiti dopuštenje da bude odrasla, odgovorna i slobodna osoba. Poziv da gradimo život u kojem možemo voljeti druge, brinuti o obitelji i biti dio zajedništva, a da pritom ne odustanemo od sebe. Nikada nije kasno početi birati sebe. I ne, to nije sebično. To je odgovorno.
Jasmina Sarić Čedić
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
