U posljednje vrijeme javno slavimo menopauzu – često upravo na ovome portalu. I to je odlično jer nakon stoljeća prešućivanja i osuđivanja uspjele smo ostvariti mogućnost da slavimo ulazak i bivanje u menopauzi.
Ali kao i obično, postoji i druga strana o kojoj treba pričati, a to je da ima podosta nas kojima ulazak u menopauzu nije bio najsretnije razdoblje, makar bila riječ o danima, a ne mjesecima tugovanja.
Stoga danas pričamo o tuzi koja se zna javiti kad shvatimo da menstruacija više neće doći (ma koliko to priželjkivale u perimenopauzi kad nas je znala izluđivati) i da je menopauza pred vratima.
Dio identiteta
Menstruacija je, htjele to ili ne, desetljećima bila dio našeg identiteta. Ritmom ciklusa mjerile su se faze života, plodnost, mogućnost izbora, osjećaj povezanosti s vlastitim tijelom. Kada taj ritam prestane, neke od nas osjete olakšanje, ali mnoge istodobno dožive osjećaj gubitka. Ne nužno gubitka majčinstva, već gubitka jedne poznate verzije sebe.
Hormonske promjene dodatno pojačavaju tu emocionalnu osjetljivost. Pad estrogena i progesterona utječe na neurotransmitere u mozgu, osobito serotonin i dopamin, koji su ključni za osjećaj stabilnosti, motivacije i emocionalne ravnoteže. Zato se tuga u menopauzi često javlja bez jasnog vanjskog razloga, može biti tiha, trajna i teško objašnjiva okolini.
U društvu se o toj vrsti tuge rijetko govori. Žene se pogotovo u posljednje vrijeme potiče da „gledaju pozitivno“, da se raduju slobodi od ciklusa i obaveza koje on nosi. No takav pritisak može dodatno produbiti osjećaj usamljenosti. Nema univerzalnog načina na koji bi žena trebala doživjeti menopauzu. Emocionalne reakcije su individualne i ovise o životnoj fazi, iskustvima, odnosu prema tijelu i vlastitoj ženstvenosti.
Razlika je bitna
Važno je razlikovati prolaznu tugu od depresivnih simptoma koji traju dulje i počinju utjecati na svakodnevno funkcioniranje. Ako se uz tugu javljaju gubitak interesa, povlačenje iz odnosa, nesanica ili osjećaj beznađa, to nije nešto što treba ignorirati ili „odraditi u tišini“. Razgovor s liječnikom, osobito ginekologom koji razumije hormonalnu pozadinu menopauze, može biti prvi korak prema razjašnjavanju uzroka i mogućih rješenja.
Menopauza nije kraj ženstvenosti, ali jest kraj jedne faze života – i svaka promjena koja nosi završetak ima pravo na tugu. Dati si dopuštenje da taj osjećaj postoji ne znači zaglaviti u njemu, nego ga prepoznati i razumjeti. Upravo iz tog razumijevanja često se rađa osjećaj stabilnosti i nove unutarnje snage.
Za sve nedoumice i odluke vezane uz emocionalne promjene u menopauzi važno je konzultirati se s liječnikom, jer podrška i stručna procjena mogu napraviti veliku razliku u kvaliteti života.
Anita Visković
