Većinu života svoje otkucaje srca ne osjećamo. Palpitacije tj. neugodan doživljaj ‘lupanja’, ‘preskakanja’ ili ‘treperenja’ srca svi povremeno možemo doživjeti prilikom fizičkog napora, uzbuđenja, osjećaja straha ili u drugim stresnim situacijama. No, povrh toga, palpitacije su osobito česte u žena (peri)menopauzalne dobi, s učestalošću od 30-50%.
Interesantno je da, usprkos činjenici da redovito prate menopauzalno razdoblje i kombiniraju se s drugim simptomima, veliki broj žena doživi palpitacije kao neočekivan menopauzalni simptom, na koji nisu bile pripremljene, odnosno za koji nisu znali. Zašto je to tako? Odgovor na to pitanje vjerojatno barem dijelom počiva na činjenici da su brojni simptomi menopauze povijesno bili dugo trivijalizirani („’ajde, proći će…“), a njihovo istraživanje suspregnuto sociokulturalnim uvjerenjima i tradicijom. Primjerice, još samim krajem 19. stoljeća vjerovalo se kako ‘prestarjeli’ jajnici iritiraju živčane strukture, koji tu iritaciju prenose na mozak, što uzrokuje ispade (ludila) u žena. Istina je dakako drugačija, a u 21. stoljeću menopauzalni simptomi nipošto ne bi trebali biti tabu tema.
Menopauzalni sindrom
Iako je „menopauzalni sindrom“ u kardiološkoj struci priznat sistemski uzrok palpitacija, mehanizmi ove povezanosti nisu do kraja rasvijetljeni. Sadašnje spoznaje upućuju na promjene u koncentracijama estrogena (koje tijekom perimenopauze fluktuiraju, a potom nepovratno opadaju) kao glavnog uzroka promjena u električnoj aktivnosti srca odgovornih za nastup menopauzalnih palpitacija, slično kao što se objašnjava nastup vazomotornih simptoma (‘valunga’), noćnih preznojavanja, iritabilnosti, promjena raspoloženja i drugih menopauzalnih simptoma. Svi ovi simptomi se često isprepliću, pa tako ‘valunzi’, anksioznost i promjene raspoloženja potenciraju nastup palpitacija, a one pak povratno mogu pojačati anksioznost, narušiti kvalitetu sna, kao i opću kvalitetu života u menopauzi.
Palpitacije mogu trajati po nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Mogu koincidirati s ‘valunzima’ i noćnim preznojavanjem, a mogu nastupiti i izolirano. Iako neugodne i uznemirujuće, menopauzalne palpitacije najčešće nisu povezane s aktualnom bolesti srca. Ipak, u slučajevima da traju duže od nekoliko minuta, da su praćene s bolovima u prsištu, napose ako su udružene s poremećajem svijesti ili težom zaduhom, potrebna je žurna kardiološka obrada. Obrada je svakako preporučljiva i u žena s pozitivnom osobnom ili obiteljskom anamnezom srčanih bolesti.
U svakom slučaju, brigu o kardiovaskularnom zdravlju, osobito u menopauzalnom razdoblju, treba uzeti ozbiljno. Već dugo, bolesti srca i krvnih žila daleko su najčešći uzrok smrti, i u današnje vrijeme odgovorne su za gotovo svaku drugu smrt u ženskoj populaciji! U nastojanju da se što ranije detektira rizik, novija istraživanja ukazuju da bi simptomi menopauze, iako nisu neposredno ugrožavajući, mogli predstavljati svojevrsni marker za kardiovaskularne rizike u postmenopauzi. Tako je utvrđena jasna povezanost simptoma menopauze s razvojem dislipidemija, inzulinske rezistencije i hipertenzije, dakle s čimbenicima koji neposredno doprinose razvoju bolesti. Istraživanje na preko 80.000 žena pokazalo je da izraženi menopauzalni simptomi nose značajno povišen rizik za nastup kliničke kardiovaskularne bolesti, a upravo simptomatika koja uključuje menopauzalne palpitacije povezana je najvećim porastom rizika, koji je nakon 8 godina praćenja u studiji iznosio zabrinjavajućih 55 posto u odnosu na asimptomatske žene.
Kako si pomoći? – uloga hormonskog nadomjesnog liječenja
Kao i kod drugih tipičnih menopauzalnih simptoma, intervencije u životnom stilu mogu u određenoj mjeri smanjiti intenzitet i učestalost palpitacija. Pod tim se podrazumijeva održavanje optimalne tjelesne težine, zdrava i uravnotežena prehrana (osobito izbjegavanje slatkiša), redovita fizička aktivnost umjerenog intenziteta (barem 150 minuta tjedno), izbjegavanje alkohola i nikotina kao i ograničavanje unosa kave i drugih stimulansa.
Paralelno s ovim općim preporukama, kao najefikasniju terapiju menopauzalnih tegoba, pa tako i pratećih palpitacija, valja razmotriti hormonsko nadomjesno liječenje (HNL). Štoviše, prema nedavno objavljenom sustavnom pregledu literature, HNL je jedina preporučljiva terapijska opcija za menopauzalne palpitacije, u odnosu na sve druge farmakološke i ne-farmakološke opcije liječenja.
U svjetlu spoznaje da kardiovaskularni rizici u menopauzi, osobito u žena sa simptomima, strmo rastu, dobra vijest je da pravodobno započet i kvalitetno individualiziran HNL može doprinijeti bitnoj redukciji rizika. Povijesna Women’s Health Initiative (WHI) studija dala je veliki znanstveni doprinos definirajući tzv. ‘prozor prilike’ tj. dob između 50-te i 60-te godine života, odnosno razdoblje unutar 10 godina nakon menopauze, kao optimalno vrijeme započinjanja HNL-a, u kojem dobrobiti daleko nadmašuju potencijalne rizike. Velika Cochraneova metaanaliza 19 randomiziranih studija pokazala je da žene koje započinju HNL u razdoblju do deset godina od nastupa menopauze imaju rizik kardiovaskularnog mortaliteta snižen za čak 48%, a općeg za 30%!
Načelno, terapijski pristup ženama u menopauzalnoj tranziciji istovremeno ima za cilj rješavanje menopauzalnih tegoba, ali i dugoročno očuvanje zdravlja. Odabir HNL-a stoga treba biti individualiziran prema simptomima i cilju prevencije. Pritom, dakako, treba imati na umu da se rizici i dobrobiti primjene HNL-a razlikuju među ženama. Danas znamo da HNL ima veliki potencijal primarne kardiovaskularne prevencije u zdravih i u žena s ranim stadijem ateroskleroze, a istovremeno je rizičan za žene sa uznapredovalom bolešću. Dakle, spoznaja realnog kardiovaskularnog rizika od presudne je važnosti u procesu individualizacije HNL-a. Iz toga proizlazi važnost kako temeljitog i stručnog pristupa od strane ginekologa, tako i aktivnog angažmana korisnice HNL-a koja treba preuzeti odgovornost za intervencije u životnom stilu kojima će postići daljnje smanjenje rizika i maksimalizirati dobrobiti ovakve terapije.
Na sreću, evolucija preparata HNL-a prešla je u proteklih gotovo osam desetljeća dalek put, na kojem se puno toga naučilo i unaprijedilo, čime su bitno povećane mogućnosti individualizacije, a potencijalni rizici smanjeni. Ovdje možemo kratko spomenuti da su danas u kliničkoj praksi preferiran izbor preparata s bioidentičnim 17β-estradiolom, ili bioidentičnim progesteronom, dakle, ‘najfiziološkijm’ formama hormona. Nadalje, razvijeni su i učinkoviti režimi terapije s niskim i ultraniskim (subfiziološkim) dozama hormona, a veliki iskorak su i ne-oralni putevi HNL-a, poput transdermalne primjene 17β-estradiola (npr. u spreju), ili lokalne primjene gestagena (npr. vaginalno ili putem intrauterinog uloška), čime je u više aspekata poboljšan kardiovaskularni profil liječenja, uz istovremenu mogućnost kontracepcijske zaštite za žene u perimenopauzi.
Što reći na kraju? Palpitacije, kao i čitav spektrum menopauzalnih tegoba ne trebaju se trpjeti, već naprotiv, zaslužuju pravovremenu konzultaciju i terapiju. Suvremena saznanja o menopauzalnim simptomima i evolucija HNL-a kojoj svjedočimo svakako doprinosi nastojanjima da život žena u zreloj dobi učinimo ne samo momentalno ugodnijim, već i dugoročno zdravijim. Preostaje odgovornost prema vlastitom zdravlju na koju se ne smijemo oglušiti.
prim. dr. sc. Ivan Jandrić, dr. med. spec. ginekologije i opstetricije subspec. humane reprodukcije OB „Dr. Josip Benčević“, Slavonski Brod
prim. dr. sc. Ivan Jandrić, dr. med.
spec. ginekologije i opstetricije
subspec. humane reprodukcije
OB „Dr. Josip Benčević“, Slavonski Brod
