Menstruaciju nemate već desetak godina, menopauzu ste odavno prekrižile, a onda vas usred večere ponovno oblije vrućina. Ili se probudite usred noći mokre kose i pidžame. Prva pomisao je: zar opet? I još važnije – je li to u mojim godinama normalno?
Valunge najčešće povezujemo s perimenopauzom i prvim godinama nakon posljednje menstruacije, no istraživanja posljednjih desetljeća te su stavove prilično promijenila. Kod dijela žena vazomotorni simptomi, odnosno valunzi i noćno znojenje, mogu potrajati mnogo dulje nego što se nekada smatralo – pa ih tako doživljavaju i žene u šezdesetima.
To ne znači da svaki novi osjećaj vrućine nakon 60. treba automatski pripisati menopauzi. Ali ako su valunzi prisutni još od menopauzalne tranzicije, njihovo trajanje do te dobi nije tako neobično kao što bismo mogle pomisliti.
Sedam godina nije iznimka
Jedan od najvažnijih podataka o trajanju valunga dobili smo iz velikog američkog istraživanja SWAN – Study of Women’s Health Across the Nation.
Kada su znanstvenici pratili 1449 žena koje su imale česte vazomotorne simptome, pokazalo se da je njihovo medijalno ukupno trajanje bilo 7,4 godine. Nakon posljednje menstruacije simptomi su u prosjeku, preciznije medijalno, trajali još 4,5 godina.
No još je zanimljivije ono što se događalo ženama kod kojih su valunzi počeli rano.
Ako su se česti vazomotorni simptomi pojavili dok su žene još bile u premenopauzi ili ranoj perimenopauzi, njihovo medijalno ukupno trajanje bilo je dulje od 11,8 godina, a nakon posljednje menstruacije potrajali su medijalno još 9,4 godine.
Dakle, žena kojoj su valunzi počeli, primjerice, u kasnim četrdesetima može ih osjećati i mnogo godina poslije.
Da, valunzi se dogođaju i između 60. i 65. godine
To potvrđuju i istraživanja koja su se posebno bavila starijim ženama.
U australskom istraživanju koje je obuhvatilo 2020 žena između 40 i 65 godina, 6,5 posto postmenopauzalnih žena u dobi od 60 do 65 godina i dalje je imalo umjerene do teške vazomotorne simptome. Za usporedbu, takve simptome imalo je 28,5 posto postmenopauzalnih žena mlađih od 55 te 15,1 posto onih između 55 i 59 godina.
Postotak, dakle, s godinama značajno pada, ali simptomi ne nestaju kod svih.
SWAN je pokazao i da ne postoji samo jedan tipičan obrazac valunga. Kod nekih žena počinju rano i postupno nestaju, kod drugih se intenziviraju oko posljednje menstruacije, neke ih gotovo nemaju, dok kod dijela žena počnu rano i nastavljaju se duboko u postmenopauzu.
To je važno znati već u perimenopauzi. Umjesto pitanja „Kada će ovo konačno završiti?“, možda je korisnije pitati „Kako ću simptome držati pod kontrolom ako potraju?“.
Zašto kod nekih žena traju dulje?
Na to pitanje još nemamo jednostavan odgovor.
U SWAN istraživanju dulje trajanje vazomotornih simptoma bilo je povezano s više čimbenika. Među njima su bili raniji početak valunga, veći indeks tjelesne mase, pušenje te veća razina stresa, anksioznosti i depresivnih simptoma u trenutku kada su valunzi prvi put zabilježeni. Utvrđene su i razlike među rasnim i etničkim skupinama.
To ne znači da će smanjenje stresa automatski zaustaviti valunge niti da je žena sama odgovorna za njihovo trajanje. Vazomotorni simptomi nastaju zbog složenih neuroendokrinih promjena povezanih s menopauzalnim padom estrogena i promjenama u sustavu koji regulira tjelesnu temperaturu.
A upravo zato dvije žene iste dobi mogu imati potpuno različita iskustva menopauze. Jedna će posljednju menstruaciju dočekati gotovo bez valunga, druga će ih imati nekoliko godina, a treća će ih osjećati i u šezdesetima.
Kada valunge nakon 60. ipak treba propitati?
Ovdje treba napraviti važnu razliku. Jedno je kada žena valunge ima još od menopauzalne tranzicije i oni, možda uz razdoblja poboljšanja, jednostavno nisu potpuno prestali. Drugo je kada se novi napadaji vrućine i znojenja prvi put pojave nakon 60. godine, nakon dugog razdoblja bez vazomotornih simptoma.
Nije svako znojenje valung, niti je svaki val vrućine posljedica menopauze.
Osjećaj vrućine i pojačano znojenje mogu pratiti različita zdravstvena stanja, a mogu biti povezani i s određenim lijekovima. Zato nove, naglo nastale ili bitno promijenjene simptome u toj dobi treba spomenuti liječniku, osobito ako ih prate lupanje srca, neobjašnjiv gubitak tjelesne težine, temperatura, izraženo noćno znojenje ili neki novi simptomi.
Isto vrijedi ako valunzi postoje godinama, ali toliko narušavaju san i svakodnevno funkcioniranje da značajno smanjuju kvalitetu života. Dob sama po sebi nije razlog da ih jednostavno trpimo.
Što ako ne želimo hormone?
Za žene sa izraženim vazomotornim simptomima postoji više mogućnosti liječenja, a dio žena, osobito kada su simptomi blaži ili ne žele hormonski pristup, traži dodatke prehrani.
Među sastojcima koji su istraživani u kontekstu menopauzalnih simptoma nalaze se pročišćeni citoplazmatski ekstrakti peludi.
Jedno manje randomizirano, dvostruko slijepo i placebom kontrolirano istraživanje uključilo je 64 žene, od kojih su 54 završile studiju. Nakon tri mjeseca 65 posto žena koje su dobivale pripravak s ekstraktima peludi odgovorilo je smanjenjem valunga, u usporedbi sa 38 posto u placebo skupini. Broj valunga zabilježenih u dnevnicima također je bio manji u skupini koja je uzimala pripravak.
Sérélys® MENO – odgovor na potrebe suvremenih žena
Jedan od pripravaka dostupan na našem tržištu je Sérélys MENO, dodatak prehrani koji sadrži 320 mg pročišćenih citoplazmatskih ekstrakata peludi PureCyTonin® PI & GC te 10 mg vitamina E po preporučenoj dnevnoj dozi. Prema podacima proizvođača, ne sadrži hormone ni fitoestrogene, a uzima se jedna kapsula dnevno. Vitamin E pridonosi zaštiti stanica od oksidativnog stresa.
Dodatnu vjerodostojnost preparatu daje i preporuka Međunarodnog društva za ginekološku endokrinologiju (ISGE), koje ga navodi među nehormonskim opcijama za ublažavanje simptoma menopauze.
Budući da nema estrogensko djelovanje, Sérélys® MENO može biti opcija i za žene koje ne smiju uzimati hormonsku terapiju ili traže nehormonski pristup ublažavanju simptoma menopauze.
Sérélys® MENO – Lakoća života u najboljim godinama
Naravno, o simptomima i mogućim terapijama važno je razgovarati s liječnikom ili ljekarnikom, osobito kod složenije medicinske anamneze.
Mirjana Jović
Ako vam je ovaj tekst pomogao, slobodno ga podijelite.
