Vičete li? Mi da i ne sramimo se to priznati.
Neki nas osjećaji ponekad preplave u tolikoj mjeri da bismo najradije vikale. Žene (a i muškarci) viču. Vičemo na djecu, vičemo na partnere, na prijatelje i na svoje zaposlenike ili kolege. Često i mi i oni to ponašenje povezujemo s “onim razdobljem u mjesecu” i pripisujemo ga ludilu izazvanom pobješnjelim hormonima. Duboko u sebi osjećamo stid i krivnju i čini nam se da smo lude ili nečiste zbog ovakvih izljeva emocija.
Ali prema riječima Anne Wilson Schaef u njezinoj knjizi Meditacije za žene koje previše rade, normalno je i potrebno ponekad vikati. Dobro je i vrištati. I vikati. To je dio našeg procesa i normalna je reakcija na život stalno izložen pritisku i na ovisničko društvo. No, ne moramo vikati na druge. Trebale bismo pronaći sigurno mjesto gdje možemo izraziti sve što osjećamo: isplakati se ili izvikati. Ovi su izljevi prirodjeni ljudskom organizmu. Problem je u tome što smo povjerovale da su oni potrebni jedino nama.
Kad istresem svoje osjećaje na druge, osjećam se loše.
Kad istresem svoje osjećaje na nekom sigurnom mjestu, dobro se osjećam.
