Prošle jeseni sin mi je krenuo na studij u drugi grad. Kad je upisivao fakultet, svi smo strepili i nadali se da će uspjeti, i naravno veselili se kad je uspio upisati se na željeni studij. Uslijedilo je dugo toplo ljeto, a onda je stigla jesen i on je otišao. I ja sam se raspala.
Iznimno sam čvrsta osoba (barem tako volim misliti o sebi:)) i nisam mislila da će me to pogoditi takvom jačinom. Imam još dvoje mlađe djece i supruga, pa mi se nije dogodilo da je kuća ostala prazna.
Ali jedan je ptić otišao iz gnijezda i u tom mi se trenutku činilo kao da je sve gotovo i da više nikad neće biti isto.
I to je istina, i to moramo prihvatiti.
Neće biti isto jer ne bi bilo normalno da bude isto.
Tako veli dr. Northrup u svojoj knjizi Mudrost menopauze:
Kad se žena suoči s mogućnošću praznog gnijezda, premda je to zastrašujuće, sve se svodi na sljedeće: odvajanje jem nužno i na kraju to je blagoslov, jer čisti put za sljedeći stadij u razvoju. Blokiranje tog procesa može se usporediti s lončanicom koju nismo na vrijeme presadili, pa ograničena premalom posudom, počinje kržljati. Žena može odabrati mogućnost za rast, što je u početku ponekad bolno ili može zaustaviti taj rast, čija je posljedica ubrzano starenje i gubitak vitalnosti – upravo što bi se dogodilo i s lončanicom. Drugim riječima, ostati u mjestu nije mudar izbor. Rasti ili umri.
Ja sam narasla, a vi? Pričajte nam…
