Moguće je da dio odgovora leži u razumijevanju koncepta naučene bespomoćnosti koji pruža objašnjenje za čitav niz ponašanja koja gledana sa strane izgledaju nelogično i kontraproduktivno. Osoba se u takvim situacijama kreće prema neuspjehu i neugodi iako je put prema pozitivnom ishodu sasvim moguć.
Tvorac izraza naučena bespomoćnost je psiholog Martin Seligman koji je ranih 1970-tih izvodeći pokuse na životinjama uočio kako dugotrajno uvjetovanje na očekivanje boli, patnje ili neugode rezultira time da životinja neće niti pokušati izbjeći sve navedeno iako u stvarnosti postoji prilika za izbjegavanje. Životinje su u prvom dijelu eksperimenta bile podijeljene u dvije skupine. Obje skupine su bile izložene neugodi s tim da je jedna skupina imala priliku izbjeći je, a druga ne. Kada je u drugom dijelu eksperimenta objema skupinama životinja bila dana mogućnost da izloženost neugodi izbjegnu, tome je pribjegla samo ona skupina koja je u prvom dijelu eksperimenta imala istu mogućnost. Druga skupina je ostala trpjeti neugodu iako je ovaj put imala priliku izbjeći je. Pokazalo se da je teorija jednako primjenjiva na životinje kao i na ljude. Uslijed vjerovanja da nemaju kontrolu nad onim što im se događa, ljudi i životinje počnu se osjećati i ponašati kao da su bespomoćni.
U tumačenjima naučene bespomoćnosti ovaj fenomen češće se povezuje s izloženošću stresu, sa sklonošću anksioznim reakcijama, češći je u odmaklim godinama kada se mijenjaju životne uloge što je sve blisko onome što mnoge žene dožive s dolaskom perimenopauze.
Seligman je iz svojih eksperimenata razvio teoriju depresije koja se povezuje s proživljavanjem naučene bespomoćnosti. Smatrao je da kronična izloženost takvom stanju češće može voditi u razvoj simptoma depresije od kratkotrajne izloženosti osjećaju bespomoćnosti. U službenoj psihijatrijskoj literaturi navodi se da je veliki depresivni poremećaj dva puta češći u žena nego u muškaraca. Pretpostavlja se da su razlozi za ovu razliku u učestalosti poremećaja hormonalne razlike, učinci rađanja, razlika u psihosocijalnim stresorima za žene i muškarce te ponašajni model naučene bespomoćnosti vidljiv kod žena.
Psihosocijalni stresori za žene uključuju brojne nepovoljne situacije: nejednakost koja se odražava u razlici u plaćama, borba za prava na radnom mjestu povezana s planiranjem obitelji i majčinstvom što često rezultira manjom šansom za napredovanje, izloženost nasilju u obitelji, borba za ravnopravnost u obiteljskim i partnerskim odnosima. U suvremenom društvu niz je tragova koji govore o teško izborenoj ravnopravnosti kao što je podatak da su žene u Švicarskoj pravo glasa dobile 1971. godine, u jednom kantonu čak 1991. godine, a u istoj toj zemlji tek je 2004. godine referendumom uveden plaćeni porodiljni dopust za žene.
Kada se u unutar ovog šireg društvenog konteksta žene susretnu s različitim i neugodnim simptomima perimenopauze, u kombinaciji sa svojom osobnom životnom pričom, ne iznenađuje da će se kod jednog dijela javiti osjećaj da se tu ništa ne može poduzeti osim trpjeti patnju: oscilacije raspoloženja, napadaje vrućine i anksioznosti, bolove u zglobovima, nesanicu, suhoću kože i sluznice, gubitak fizičke snage i entuzijazma, promjene u tjelesnoj težini, poteškoće u pronalaženju osjećaja smisla uslijed promijenjene obiteljske dinamike, ljutnju koju osjećaju zbog svega što prolaze i brojne druge. Karakteristika perimenopauze koju je važno zapamtiti jeste da ona nije događaj nego proces. Upravo dugotrajnost i upornost ovih simptoma, pokušaji i neuspjesi da ih se riješi, žene mogu dovesti do iscrpljivanja i osjećaja da se nalaze u klopki iz koje nema izlaza.
Unatoč njihovoj dugotrajnosti, činjenica je da se na mnoge od ovih simptoma može djelovati i ublažiti ih. Činjenica je i da neke stvari nikada neće biti iste te da će ponešto trebati prihvatiti ne gubeći energiju na promjenu koju nije realno za očekivati. Važno je u sebi razvijati prostor za to prihvaćanje. Sposobnost da se odžaluje ono što se ostavlja u prošlosti također može biti olakšavajuća. Na taj se način gradi otpornost na cjelokupnu situaciju i otvaraju se vrata za pozitivan stav i ishod unatoč poteškoćama koje postoje. Ovakav pristup puno je konstruktivniji od stalnog fokusa na simptome, žaljenja na njih i nepoduzimanja konkretnih koraka što vodi u začarani krug u kojem se lako uđe u ulogu žrtve kojoj nema spasa. Ponekad se čini da onima koji su bespomoćni, ostanak u toj ulozi na nekoj nesvjesnoj razini i odgovara. Kao da je to uloga koja im je u životu namijenjena. Dobro je preispitati se jesmo li se zaglavili u takvoj životnoj situaciji i pogurati se iz nje što prije.
A žene svakako nisu bespomoćne!
Pomoć je razgovarati s prijateljicom, majkom, liječnicom ili partnerom. Pomoć je razvijati u sebi prihvaćanje, strpljenje i vjeru u dobar ishod. Pomoć je prihvatiti biljne pripravke ili lijekove. Pomoć je nastojati pronaći pozitivne strane u mnoštvu promjena, pa i onih neželjenih. Pomoć je njegovati sebe i moći se okrenuti sebi, izvana i iznutra. Pomoć je pridružiti se grupi podrške ženama u perimenopauzi, udružiti snage i iskustvo u prevladavanju ovog izazovnog životnog perioda.
